Žrtve konstitutivnosti: konstitutivni i nekonstitutivni građani Bosne i Hercegovine

Riječ konstitutivnost jedna je od najprisutnijih riječi u političkom diskursu Bosne i Hercegovine. Iz političkih klupa se veoma vješto, namjerno i nenamjerno, oživljava kroz medijske kanale, te tako dolazi do građana: onih koji pripadaju ili ne pripadaju konstitutivnim narodima, kao i onih koji ne znaju da li pripadaju, zatim do onih koji žele, a ne mogu pripadati i konačno onih koji mogu pripadati, ali ne žele. Posljednja rečenica zbunjujuće djeluje, ali poprilično precizno opisuje realnost bh društva. Još od 1995. godine, (ne)spretno i (ne)sretno prevedena riječ constituent  iz preambule Ustava Bosne i Hercegovine kroji realnost građana ove države.

Ako odlučimo detaljnije se posvetiti ovom sveprisutnom, skoro sakralnom, ali besmislenom post-ratnom neologizmu bh društva nailazimo na labirint, zamršene puteve pune prepreka, zamki, slijepih ulica, ali i putokaza, koji spretno, ali nesretno obojeni u tri različite boje, odmažu snalaženju. Ovo je izazovan put koji je možda lakše zaobići, ali je mnogo potrebnije proći kroz njega i osvijetliti mračne kutke.

Ovaj rad neće se fokusirati na političke i pravne aspekte pojma konstitutivnosti, već na „običnog“ čovjeka, konzumenta konstitutivnosti, kojem možda nikada taj pojam nije zasmetao, ali mu je zasmetalo mnoštvo drugih životnih iskustava. Životnih iskustava koji na prvi pogled nemaju veze s ovim pojmom, životnih iskustava kojima „obični“ čovjek nije zadovoljan, ali nerijetko zaključi da tako mora biti ili mu bude rečeno da to tako mora biti. U nedostatku vremena, znanja ili hrabrosti prihvata takvu realnost i potiho afirmiše i legitimizira sistem. Postavlja se pitanje da li je sistem pokvaren ili možda „obični“ čovjek koji podržava sistem, pokvaren? 

Konačno, ovaj rad teži da u određenoj mjeri demaskira komplikovani splet realnosti bosanskohercegovačkog društva, propitujući tri realnosti bh društva, da potakne na kritičko promišljanje o situaciji u kojoj se društvo nalazi, kao i na dijagnosticiranje i razumijevanje prisutnih problema i izazova, u nadi da će to biti prvi korak ka pronalasku terapije neophodne za ozdravljenje društva.

Prva grupa žrtvi: konstitutivna i ostala djeca

Edukacija je jedan od najvažnijih stubova svakog društva, tako i bosanskohercegovačkog. Međutim, u BiH postoje tri stuba, koji se dijelom legitimiziraju i u trojnoj konstitutivnosti. Nastavni planovi i programi u osnovnim i srednjim školama se razlikuju od mjesta do mjesta, od kantona do kantona, od entiteta do entiteta. Segmentirana ministarstva obrazovanja su nadležna za kreiranje spomenutih, različitih nastavnih planova. Najočiglednija razlika je u jeziku na kojem se realizuje određeni nastavni plan i program, stoga ćete naći one koji se realizuju na bosanskom, srpskom ili hrvatskom jeziku. Kada se krene u dalju analizu, vide se mnoge razlike, a najočiglednije su u jeziku i književnosti, geografiji i istoriji, te kada je riječ o vjeronauku. Pored obrazovne i odgojne uloge, formalni sistem edukacije nedvojbeno kreira narativ jednog društva i njegov set vrijednosti. 

Roditelji u Bosni i Hercegovini su prisiljeni odabrati po kojem nastavnom planu i programu će njihova djeca pohađati nastavu. Nadalje, neka djeca čak i nemaju taj luksuz odabira, nego su mjestom svoga prebivališta prinuđena učiti jedinu ponuđenu opciju. Smatram da bi se svaki društveno odgovorni građanin ili građanka trebao zapitati šta se djecu Bosne i Hercegovine uči, i koje su njihove polazne osnove za napredak, rast i uspjeh. Ne mogu se odvojiti od zamišljene slike troje djece, gdje svako od njih posjeduje drugačiju istinu o istome, istinu koju uče, slušaju, upijaju osam ili dvanaest godina, gdje svako od njih ima dio slagalice, ali onakvog oblika da ga je nemoguće uklopiti sa susjednim. Te slagalice su im dali njihovi preci, ali im dajemo i mi, njihovi savremenjaci. Da li očekujemo da ova tri avatara djece Bosne i Hercegovine slože slagalicu? Da li očekujemo da će biti sretni samo sa svojim dijelom slagalice ili zato što će uzaludno pokušavati i konstantno podbacivati? Odgajamo li sretnu djecu, imamo li mentalno zdravu djecu, koja mogu biti sretna zbog svog uspjeha?

Nadalje, osim ove strukturalne segregacije, koja može promaknuti nevještom posmatraču, Ustav i konstitutivne političke strukture BiH su dozvolile rađanje i postojanje jednog očiglednijeg primjera segregacije, primjera koji često radosno predstavljamo na globalnoj sceni, bježeći od priznavanja njegove ozbiljnosti i zloćudnosti. Ovaj fenomen je poznat pod nazivom „dvije škole pod jednim krovom“, fenomen koji je moderni primjer segregacije i usudit ću se reći, rasizma. Koncept koji je teško definisati, ali se očituje u odvajanju (potpunom ili djelomičnom) djece u zavisnosti od toga koju nastavu žele pohađati, onu po bosanskom ili hrvatskom planu i programu. „Dvije škole pod jednim krovom uspostavljene su kao privremena mjera, kojoj je cilj bio da odgovori uvredljivim poslijeratnim etnocentričnim obrazovnim sistemom i da potakne povratak izbjeglica i raseljenih osoba. Privremena mjera je postala trajna…“ OSCE u svojoj studiji iz 2018. godine tvrdi da ovaj fenomen „…provodeći segregaciju djece (…) učvršćuje osjećaje podjele i ideju vještačkih  razlika.  U  post-konfliktnoj  BiH,  time  se  njeguje  nepovjerenje,  otežava pomirenje i to predstavlja dugoročnu prijetnju stabilnosti i ekonomskom napretku.“ Konačno, segregacija prisutna u ovakvim školama predstavlja kršenje bh. i međunarodnih zakona, i nije u skladu s preporukama Evropske unije.

Zašto je u 21. stoljeću, u demokratskoj državi, ovaj fenomen društveno prihvatljiv? Zabrinjavajuće je postojanje i prihvatanje argumenata koji podržavaju održivost ovog koncepta i kako se određenim administrativnim ili ekonomskim razlozima opravdava isti. Zašto je potrebno da nevladin sektor i njihovi projektu budu oni koji će okupljati djecu koji pohađaju „dvije škole pod jednim krovom“, raditi na njihovom zbližavanju, upoznavanju i građenju međusobnog povjerenja? I povrh svega, da li su takve aktivnosti dovoljno učinkovite i mogu li izboriti sa postojećim sistemom?

Postojanje i inkorporacija pojma konstitutivnosti u školski sistem su omogućili da djecu Bosne i Hercegovine od ranog životnog doba, od izuzetno važnih, formativnih godina u njihovom razvoju, učimo antagonističkom načinu promišljanja „mi“ i „oni“ gdje su „oni“ uvijek predstavljeni kao lošiji, oni kojima se ne treba vjerovati u potpunosti i oni prema kojima moramo imati određenu distancu. Postavljam pitanje sebi, građanima, ali i stručnjacima psihologije i sociologije: Kakvo društvo BiH ima ili će imati u predstojećim godinama? Imamo li mentalno zdravo društvo ili smo osuđeni na kontinuiranu degradaciju? Zastrašujuće je pokušati odgovoriti na pitanje šta djeca uče u ovakvim školama, pored propisanog gradiva, šta uče o dijalogu, razumijevanju, ljudskim pravima i suživotu?

S druge strane, ostvareni su određeni pomaci u smjeru smanjivanja segregacije i promocije inkluzije. Koncepti mnogih škola su ublaženi i određeni stepen zajedničkog rada je ostvaren. Međutim, koliko god to pohvalno bilo, smatram da je opasno te uspjehe posmatrati zadovoljavajućima i zadovoljiti se takvim napretkom, zatvarajući oči pred, i dalje prisutnim, modernim primjerom segregacije.

I konačno, dok se (ne)odgovorni akteri našeg društva još uvijek raspravljaju oko važnosti nacionalne skupine predmeta za očuvanje identiteta, Bosna i Hercegovina je sudjelovala u PISA testiranju te je od 79. zemalja, koliko ih je učestvovalo, zauzela 62. mjesto. Preciznije, djeca u BiH su za sve tri oblasti u prosjeku tri godine školovanja iza njihovih vršnjaka u zemljama OECD-a ili još preciznije, svaki drugi učenik u BiH je funkcionalno nepismen. Obrazovanje je jedan od najvažnijih stubova svakog društva, nije li?

Druga grupa žrtvi: konstitutivne manjine

Konačno, konstitutivnost je zacementirala antagonistički odnos većine i manjine. Gledano na lokalnom nivou, svaka od tri konstitutivne grupe na određenim prostorima igra ulogu većine, dok na nekim drugima ulogu manjine. Interesantno je pogledati i analizirati položaj manjine na određenom području, i pokušati razumjeti njihov položaj, prilike ali i osjećaje.

Osvrnimo se na sistem obrazovanja još jednom. Ukoliko određena manjinska grupa nije bila dovoljno sretna da u svojoj lokalnoj zajednici ima „dvije škole po jednim krovom“ to veoma često znači da su oni uskraćeni za priliku da njihova djeca uče svoj jezik i književnost, svoju istoriju ili svoj vjeronauk. Pored ovih formalnih nedostataka, izloženi su jakom etno-nacionalnom narativu koji je u većini svojih dijelova građen na glorificiranju „svojih“ i ponižavanju i demoniziranju „drugih“. Ne smatram ispravnim, niti poticajnim da bilo ko, djeca, mladi ili odrasli ljudi budu izloženi tom narativu, bez društvene snage propitivanja ili kritičkog suprotstavljanja. Jedina utjeha koja se manjini pruža jeste afirmisanje narativa svoje etno nacionalne grupe, koji je, nažalost, veoma sličan u svojoj suštini onome od kojeg bježe, samo s drugim subjektima. Nadalje, iako taj narativ postoji, on je dalek, jer u svakodnevnom društvenom životu ne mogu ga oživjeti.

Također, kada posmatramo političko djelovanje manjine i uključenost u demokratske procese ili procese odlučivanja, manjina ima jako malo prilika za uspjeh. Bilo da su ograničeni političkim kvotama, članstvom u političkim partijama, koje nerijetko nose nacionalni predznak ili jednostavnom demokratskom pravilom većine, predstavnici manjina nemaju prilike da se čuju.

Još jedna dimenzija položaja manjine u mikro-zajednicama Bosne i Hercegovine jeste kulturna. Posebno gledajući na značaj religijskih folklora koji dovode religiju iz lične sfere u javnu sferu. Skoro neodvojivo od religijskog stoji nacionalno, skladno isprepleteno, sakralno i profano, faktičko i mitološko, istinito i metaforično. Nadalje, jaka veza etno-religijskog oživljava dominantnu politiku kroz taj religijski folklor, perfidno je čini sakralnom, te manjini čini život komplikovanijim, a demokratsko učešće neizvjesnijim. Propitivati ili suprotstavljati se svetom je nedopustivo? Ako pretpostavimo da je isti narativ prisutan na sve tri dominantne etno-religijske grupe, dolazimo do zaključka da je to slika cjelokupnog društva, zasnovana na antagonističkom odnosu većine i manjine, gdje su prvi zakopani u poziciji moći, a drugi u poziciji žrtve. Često se zapitam kako bi društvo postojalo da nema onih drugih? Ne mogu da zamislim kako bi u društvu BiH postojala bilo koja od konstitutivnih grupa, da nije druge dvije. Ovo mi liči na društveni perpetuum mobile koji se protivi svim zakonima, ali opstaje i traje. Nažalost.

I konačno, k tomu možemo dodati i kulturu memorijalizacije i komemoracije, koja se bazira na neprerađenoj i nepomirenoj prošlosti, još uvijek sa teškim bremenom boli, patnje i straha. Uzmemo li ovih nekoliko faktora koji utječu na kreiranje svakodnevnice određene lokalne zajednice, smatram zabrinjavajućim položaj manjine. Prema istraživanju Balkanske istraživačke mreže u Bosni i Hercegovini (BIRN BiH) država BiH ulaže milion maraka godišnje za spomenike, spomenike koji ne doprinose suočavanju s prošlosti, niti tranzicionoj pravdi, nego u većini slučajeva služe konstitutivnom, apologetskom veličanju svoga, uz neizbježno napominjanje krivice tuđeg. „Predstavnici žrtava kažu da se spomenici gotovo uvijek prave većinskom narodu i kao inat drugima, a stručnjaci da ne doprinose izgradnji mira.“ Trebamo li biti ponosni što država ulaže znatna finansijska sredstva u spomenike (čitaj: u podjele)?

Ako se usudimo zaboraviti da djeca u školama uče tri različite istorije, tri različite suprotstavljene istine, spomenici su tu da nas podsjete. Nakon godina nasilja i mnogo žrtva širom države, očekivano je komemoriranje stradanja i postavljanje spomenika. Međutim, „osvrtanje na zajednička istorijska iskustva, sa kojima su povezani spomenici zrači emocionalnom snagom koja se ne smije podcijeniti“ tvrdi Schrader. Analogno tomu, bh. društvo baštini tri sukobljene emocionalne snage, čiji proizvod je nedvojbeno destruktivan. Pored toga, „ta vrsta poruke koja se odnosi na identitet i simbolike održava u životu granične afekte iz ratnih godina“ koji vješto bivaju iskorišteni u cilju manipulacije strahom i hranjenja osjećaja nepovjerenja jednih prema drugima.

Zbog svega navedenoga, da li je očekivati da manjina postaje ozlojeđena i tako ulazi u začarani krug tihe borbe sa zamišljenim neprijateljem? Da li postaju žrtve lične konstitutivnosti? Zbog čega pripadnost jednom etno-nacionalnom korpusu, umjesto osjećaja ponosa i zdravog pripadanja, donosi toliko dvoznačnih osjećaja, samo zato što su postavljeni nasuprot drugom korpusu, s kojim nemaju snage, prostora niti vremena da pronađu zajedničke karakteristike i interese.

Očigledno je da je pojam konstitutivnih naroda legitimizirao pojavu većinsko-manjinskih realnosti, jasno propisane alijenacije, cementirajući suprotstavljene pozicije i onemogućavajući svaki oblik istinskog suživota i zajedništva. I ponovno, zašto je to društvu Bosne i Hercegovine postala društveno prihvatljiva realnost, zašto prešutno prihvatamo ovo kulturno i strukturalno nasilje, zašto smo u isto vrijeme i žrtve, ali i počinitelji tog nasilja?

Treća grupa žrtvi: nekonstitutivne manjine

Pojam konstitutivnosti je samo jedan od razloga donošenja presude Suda za ljudska prava o diskriminatornom karakteru bh. Ustava, koji perfidno, skoro neprimjetno, uslovljava raslojavanje društva na one s određenom privilegijom i one bez nje. Da li bh. društvo živi uz još jedan moderni primjer segregacije, ovaj put klasne?

U preambuli Ustava „Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine“ su oni koji čine državu Bosnu i Hercegovinu. Osim očigledne semantičke nelogičnosti koja otvara pitanje da li su konstitutivni narodi građani, te ako jesu, kakvi su građani oni koji nisu konstitutivni, mnoge druge posljedice ovog dijela Ustava nas dovode do presude Suda za ljudska prava.

Dvadeset i sedma je godina života od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, života u državi koja direktno diskriminiše određeni broj svojih građana, dvanaesta je godina neprovođenja ove presude, dvanaesta godina od kada i pravno znamo u kakvoj državi živimo. Uz poštovanje svih onih koji su Ustavom diskriminisani, čija su prava uskraćena a dostojanstvo oduzeto, želim se osvrnuti i na one koji nisu diskriminisani, one koji su imali ničim zasluženu privilegiju da se rode u drugoj porodici i one koji su svojevoljno ušli u jedno od tri konstitutivna stada. Ponovno se nameće pitanje društvene letargije i nezainteresovanosti, nedostatka empatije ili nebrige za ljude s kojima živimo. Zbog čega većina građana Bosne i Hercegovine bira opciju da šuti, prividno uživa u povlaštenoj poziciji, i nema interesa, niti hrabrosti da su usprotivi nepravednome? Da li je strah jači od ljudske empatije, da li se možda bojimo istupiti, propitati, samo da ne bismo ugrozili sebe i svoje? Ova tišina građana Bosne i Hercegovine me zabrinjava i ne mogu se ne sjetiti riječi pastora Martina Niemöllera: „Prvo su došli…“ i zapitati se kako građani imaju hrabrosti ne zapitati se da li su oni sljedeći koji će biti diskriminisani, odvojeni, označeni.

Umjesto zaključka, riječ odgovorne žrtve

Ovo su samo neki od mnogih nepravednih realnosti bosanskohercegovačkog društva, realnosti koje svoje temelje pronalaze između ostalog i u pojmu konstitutivnosti. Značaj ovog temelja jeste u tome što se nalazi u osnovnom, najvažnijem, najsveobuhvatnijem dokumentu države, jednom od rijetkih zajedničkih. Nadalje, značaj je u tome što je utkan u labirint drugih etno nacionalnih, religijskih i istorijskih i kulturnih fenomena koji prečvrsto kroje identitete građana Bosne i Hercegovine stotinama godina. Propitivanje konstitutivnosti shvata se kao ugrožavanje etno-nacionalnih identiteta, vitalnih nacionalnih interesa i opstanak tog naroda.

Bilo da su građani prinuđeni svoju djecu školovati u nekoj od „dvije škole pod jednim krovom“, bilo da su navikli živjeti u društvu u kojem je sasvim normalno kršiti ljudska prava, jer su ona samo zanimljivo štivo za učenje (?), ili imaju nezdravu poziciju većine ili manjine u svojoj lokalnoj zajednici – možemo li zaključiti da su bh građani žrtve konstitutivnosti?

Vraćam se na pitanje da li je sistem pokvaren ili možda „obični“ čovjek koji podržava sistem, pokvaren? Bojim se reći da je oboje tačno. Koliko će još građani BiH, bez obzira na njihovo podrijetlo, biti zadovoljni društvom u kojem žive? Znaju li za bolje? Ako znaju, boje li se promjena?

Kao građanin Bosne i Hercegovine smatram da sam žrtva konstitutivnosti. Međutim, odbijam ostati zakopan u toj poziciji, preuzeti, stvarati ili uzgajati narativ žrtve, koristeći viktimizaciju kao latentni izgovor moje pasivnosti. Prihvatam svoj nedovoljno aktivan društveni angažman u zagovaranju i činjenju promjena, te ovim radom izražavam svoje nezadovoljstvo realnošću u kojoj živim, preciznije, nezadovoljstvo pokrvarenim Ustavom.

U isto vrijeme apelujem na svakog građanina i svaku građanku Bosne i Hercegovine, da odstupi od letargične pozicije žrtve, da preuzme odgovornost za svoju egzistenciju i pomogne društvu u kojem živi, ma koji konstitutivni ili nekonstitutivni predznak to društvo nosilo. Trudimo se nasilno kreirati različitosti, i ako ikada uspijemo, tvrdim da će nam ostati jedna stvar zajednička – to da smo žrtve sopstvene kreacije, sopstvenih strahova i slabosti.