Postoji rješenje za situaciju u kojoj se Bosna i Hercegovina trenutno nalazi 

Carl Bildt (1996.), prvi visoki predstavnik u Bosni, izjavio je da je „Mirovni sporazum zaključen u Daytonu i potpisan u Parizu vjerojatno najambiciozniji dokument te vrste u modernoj povijesti. Njime se ne želi samo okončati rat, nego i rekonstruirati – na temelju najviših standarda međunarodnog prava i načela – društvo koje je brutalno rastrgano.”

Dejtonski mirovni sporazum je u svojoj strukturi dao velike ovlasti međunarodnoj zajednici, ali njegov povijesni značaj može se promatrati iz druge perspektive. Po prvi put u svojoj povijesti, ustav jedne države stvoren je bez uključivanja naroda ili njihovog glasovanja o njemu; postojeći Ustav Bosne i Hercegovine je, zapravo, Aneks 4 Daytonskog mirovnog sporazuma. 

Politički režim koji se nalazi u Bosni je režim konsocijacijske demokratije, što znači da je vladavina monopolizirana od strane elitnog kartela. Konsocijacijsku demokratiju u Bosni možemo ispitati prema četiri karakteristike konsocijacijske demokratije Arenda Lijpharta. U početku bi vladu trebala voditi velika koalicija političkih lidera svih značajnih segmenata pluralnog društva. To znači da sve relevantne skupine trebaju biti zastupljene u vladi. To je na kraju postao slučaj u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine koju predvodi velika koalicija predstavnika svih konstitutivnih naroda u BiH. Druga karakteristika je postojanje međusobnog veta čija je glavna svrha zaštita vitalnih interesa manjina. Kako stoji u Ustavu Bosne i Hercegovine, postoji pravo veta na političke odluke, čime se može blokirati bilo koja odluka koja je identificirana kao prijetnja vitalnom interesu entiteta od strane iz koje dolaze. Treće, proporcionalnost, sve skupine su adekvatno zastupljene u izvršnoj, zakonodavnoj i sudskoj vlasti. U BiH Predsjedništvo, Gornji dom Parlamenta, Vijeće ministara i Ustavni sud to obilježje pokazuju kroz jednaku zastupljenost predstavnika svake od etničkih skupina. Četvrti se oslanja na stjecanje autonomije, te tako rezultira pravom samouprave svakoj skupini zastupljenoj u zemlji. U bosanskohercegovačkom političkom sustavu ova samouprava je evidentna na entitetskoj razini gdje Federaciju Bosne i Hercegovine kontroliraju Bošnjaci i Hrvati, dok Republikom Srpskom vladaju Srbi.

Pravo predstavljanja svake grupe u institucijama vlasti u Bosni i Hercegovini daje mogućnost tim skupinama da brane svoj vitalni interes korištenjem veta. Da bi bilo koja odluka bila donesena u Bosni, potreban je dogovor triju strana. Do sada nije bilo lako, a ponekad i nemoguće, postići dogovor između sve tri strane, što je na kraju izazvalo političku nestabilnost i stagnaciju u prosperitetu zemlje. Političkanespremnost za poduzimanje radnji, provedbu ili usvajanje dokumenata koji su od velike važnosti korištenjem veta obično se branila zaštitom vitalnog nacionalnog interesa. Mnoga pitanja još uvijek “sjede na stolu” i čekaju da budu riješena na zadovoljavajući način, poput provedbe pravomoćne presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci. Provedba ove presude zahtijeva izmjenu Ustava Bosne i Hercegovine.

Unatoč tome što je ova godina 26. godišnjica Daytonskog mirovnog sporazuma, a potom i 26. godišnjica usvajanja važećeg Ustava, još uvijek predstoji značajnija promjena Ustava. U proteklih 26 godina Ustav Bosne i Hercegovine ostao je statičan, unatoč očekivanjima za njegovu konačnu evoluciju i prilagodbu nakon završetka rata.

Istina je da je Daytonski mirovni sporazum služio svojoj svrsi; okončao je rat i obnovio priznatu državu. Postoji rješenje za situaciju u kojoj se Bosna i Hercegovina trenutno nalazi, ali sve inicijative i predložena rješenja će propasti bez temeljnih preduvjeta: političke volje, zajedništva i ustrajnosti u provođenju promjena; ukidanje nacionalističke retorike ukorijenjene među političkim elitama;i konačno, opredijeljenost za stvaranje stabilne, prosperitetne, multietničke i demokratske Bosne i Hercegovine.

Da zaključimo, godinama su o sudbini države raspravljali autsajderi i ljudi inspirirani “krvavim 90-ima”; ali sada dolazi vrijeme kada mladi Bosne i Hercegovine mogu kontrolirati svoju političku sudbinu. Konačno je vrijeme da se mladi ujedine i stvore svoju budućnost demokratskim sredstvima ukorijenjenim upolitičko zakonodavstvo.